Početak pedagoške godine. Soba je uređena ali zajedno s djecom mijenjamo centre, mjesto gdje će stajati koja igračka… Slažući, dječak na glas komentira čemu što služi i što se sve može raditi s tim. U jednom trenutku uzima dinosaura u ruke i upita me kako se zove. Moj odgovor nije bio odgovor na njegovo pitanje. Zamišljeno sam pogledala igračku i pitala njega kako možemo saznati ime tog dinosaura. Počeškao se po glavi i vidljivo počeo razmišljati. Imala sam osjećaj da mu upitnici skaču oko glave. U jednom trenutku je veselo uskliknuo : “Znam! Pogledat ćemo u slikovnici. Onoj koju smo čitali prije ove sobe.” Moj smiješak je bio kontrolirana reakcija oduševljenja. Radila sam s tom grupom tek/već dvije godine i slikovnice, enciklopedije i općenito knjige bile su naša svakodnevica. Njegov zaključak mi je dao potvrdu da idemo u jako dobrom smjeru. Dječak od možda 4 i pol godine je bez usmjeravanja povezao sadržaje i odgovor odlučio potražiti u knjizi. Naravno, tražio je moju pomoć. Sjeli smo na tepih i tražili našeg dinosaura. Pridružila su nam se i ostala djeca. Svakoga je nešto zanimalo. Čula su se pitanja :”Što jede ovaj s velikim vratom?”, “Zašto ovaj tu ima bodlje?”, itd. Svako novo pitanje dovelo nas je do novog istraživanja i stvaranja nove priče. Jer priče nisu samo napisana djela na papiru. Priče stvaramo sami. Svaki dan. Svakim pitanjem i svakim odgovorom. Zato pričajte sa svojom djecom i stvarajte čaroliju svaki dan.
