Otvaram vrata vrtića i pozdravljam prisutne. Osmijeh i toplina u pogledu ostvaruje onaj osjećaj prihvaćenosti i uvažavanja. Dolaskom u sobu preplavljaju me cika djece, šumovi, lupkanje igračaka i veselje djece.
‘Gdje si bila teta?’ ‘Došla si! Hoćeš li ti danas biti na spavanju!’
Stotinu pitanja, stotinu odgovora. Malene ručice koje svojim zagrljajima odašilju informaciju da je naš odnos pun povjerenja I sigurnosti. Tijekom dana razgovaramo o doživljajima djece na putu od kuće do vrtića. Uzimamo veliki papir i pružamo bojicama priliku da nam pomognu izraziti misli kroz liniju i boju. Svaki crtež krije svoju priču. Svako dijete želi svojim prijateljima ispričati što se dogodilo na njegovom dijelu papira. Jedan dječak osim riječima, svoju priču dopunjuje pjesmom. Jedna djevojčica donosi kocke kako bi označila svoju kuću. Crtež dobiva drugu dimenziju. Crtež postaje temelj za priču. Djeca se međusobno slušaju, postavljaju pitanja i zajedno traže odgovore. Netko je na putu do vrtića vidio papire u travi. Razgovaramo o tome gdje je papirima mjesto. Sjete se našeg Papirka za odlaganje papira. Netko je rekao kako bi bilo dobro svima reći gdje se papiri bacaju. Jedan dječak se prisjeća izleta s bakom, sladoleda i bacanja omota u koš. Sretan je jer njegova baka čuva prirodu. Priča se nastavlja i poprima različite dimenzije i vodi nas u svijet čuda. Uživajući u igri djeca su stvarala, učila, usavršavala svoje vještine… Vidimo da umjetnost pripovijedanja dolazi u raznim oblicima i pomaže nam izraziti se na nama svojstven način. Kroz rad s djecom i ljudima uočila sam da mi pripovijedanje pomaže ostvariti odnos pun suradnje i razumijevanja. Ne samo govorom..
No o tome ću vam pripovijedati drugi put… Ovo je samo mali ulomak jer priča se uvijek nastavlja…
Primjer povezivanja različitog sadržaja u posebnu priču …